среда, 10. децембар 2008.

Sve je počelo na rejv žurkama…

Ova poznata krilatica iz naroda, meni najpoznatija iz serijala TV Manijak, generalno ima to paradigmatično svojstvo da ilustruje svaki poseban slučaj “onda kad se omladina pokvarila”. Moj tata, na primer, nije baš bio siguran da li sam znala šta radim kad sam upisivala fakultet i gde sam uopšte pokupila tu sumanutu ideju...u školi ili na “rejv partiju” - mislim da mu je tad već bilo svejedno. Hteo je on, dakako, da njegova ćerka upiše ekonomiju itd., u svakom slučaju nešto što se naširoko “troši”! Seti se još jadni tata i da na izbor PRAVO imam. Al’ rekoh mu: ”Ćale, žalim, al ništa ni od jednog ni od drugog!”. S druge strane mama je, iako pritajeno navijajući čini mi se za stomatologiju, bila veća podrška izjavivši: “Sve je super ćero, dokle god si ti srećna, pa makar i na astrofizici”. Srećni na astrofizici!!? Osim što zvuči kao jako loš slogan, zvuči i kao patetični kliše, ali znači puno kad razmišljate da li da upišete Astronomiju sa astrofizikom (kako glasi pun naziv, da budem precizna) ili možda, eventualno, nekim slučajem, neki drugi “biznis”. Odluka je bila na meni...ma i tata bi bio potpuno oduševljen, samo da je bar neko mogao da mu potvrdi da ću posle fakulteta moći da se zaposlim u lokalnoj banci koja svoj interes vidi u “world wide” poslovanju, a i šire, postanem “account” menadžer ili pak menadžer kupo-prodaje, pa makar i dotrajalih šatl delova. Gledao je on naravno na sve to sa malo pragmatičnije strane, potpuno svestan situacije u Srbiji. Brat je od samog početka bio za ideju, a ionako mu je čitava stvar zvučala potpuno uvrnuto.
Za razliku od Tijaninog, meni školski psiholog nije pomogao u izboru buduće profesije: “A što se ne bi bavili a, a...
arhitekturom? Ili eventualno dizajnom eksterijera ili enterijera? Ionako vam orijentacija u prostoru nije jača strana.”, reče psihologica i unese dodatnu konfuziju s još jednim zanimanjem na slovo “A”. Dakle, nisam od malih nogu tabanala okolo vičući “hoću da budem astrofizičar”..put je posve bio trnovitiji. Trebalo se izboriti sa silama zla poslova koji “obećavaju”.

Naravno da nije sve počelo na rejv žurkama, ali morate priznati da je dobra fora za naslov - navlakuša za slučajne čitaoce. Ali evo, ništa manje zanimljivo, he, he sve je počelo u osnovnoj školi, kao što to obično i biva. Prvo su me poslali na takmičenje iz fizike. Posle par osvojenih nagrada, kao što to obično i biva, udarila mi slava u glavu, pa sam htela na još takmičenja (!!?), a onda se desio “Centar za mlade talente”. Uhvatili me za ruku i rekoše: “Ćero, ajd’ ti na fakultet”. Sada ovo zvuči nadmeno i razmetljivo, ali sedište Centra je bilo na fakultetu, tako da sam zaista otišla na fakultet. Ne da studiram, naravno. Sećam se da nas je tadašnji direktor Departmana za fiziku pitao koju bismo od ponuđenih tema izabrali za svoj mali naučni rad. Sedela sam odmah pored njega (slučajno se zadesilo – nikad štreberom), pa tako imala priliku da prva biram temu. Izabrala sam temu iz astronomije, po principu “ova zvuči najmanje dosadno”. Nakon što je nekoliko njih prevrnulo očima, shvatih da sam maznula najbolju. Strpala sam je u džep i pobegla. Na žalost, tema nikad nije realizovana. Samo mesec-dva nakon toga usledilo je bombardovanje.

Međutim, profesor koji je trebalo da mi bude mentor na radu, dr Božidar Vujičić, me je opskrbio knjigama iz oblasti od interesa. S prebivalištem u podrumu, pod svetlošću baterijske lampe, Ivana čitaše svoje knjige. Posmatrali je roditelji, presrećni što im je dete tako vredno i znatiželjno, ne skriva se da puši i ne farba kosu kradom kod drugarice, a s druge strane blago zabrinuti što usred bombardovanja, s nepunih 15 čita “Supernove, neutronske zvezde i crne rupe” i Vajnbergova “Prva tri minuta”. I posle o tome priča za ručkom. Sve se ovo zaista dogodilo, sem onog dela sa podrumom i baterijskom lampom (al’ tako zvuči dramatičnije) i bez opšte zabrinutosti roditeljske, što ne čitam Teen Story umesto. Čini mi se da sam bila baš kul tinejdžer, ponosna što mi je školski psiholog rekao da sam ipak i malo “arty”. Eh da, i mislila da je Nirvana najbolji bend ikada...al' to valjda mislite dok ste u pubertetu. To su ukratko moji astronomski počeci.

Rođena sam 1984. godine u Novom Sadu, a Astronomiju sa astrofizikom, na Prirodno – matematičkom fakultetu u Novom Sadu, sam upisala 2003. godine.
Pre dva meseca sam srećno i uspešno diplomirala, kod meni vrlo drage profesorice dr Tijane Prodanović, na temu “Emisija solarnih gama linija indukovanih neutrinima supernovih”. Zvuči uvrnuto, ipak. Mama i tata nikad srećniji.
Dakle, HAPPY END! Bratu je naravno oduvek sve to zvučalo ludački, plus sad još imam i diplomu.
Naravno, ovo nije THE END.
Volela bih da svoje dalje usavršavanje nastavim u inostranstvu i trenutno sam u intezivnoj potrazi za master studijama.

Da li se setim tatinih reči? Da, naravno! Kao na primer pre neki dan, kad sam posetila infostudov pretraživač aktuelnih poslova. “Nema oglasa koji zadovoljavaju vaše kriterijume. Probajte da redefinišete pretragu.”. Eto šta vam se pojavi kad kliknete na “fizika”. Kažem sebi: “Okej, daj da redefinišem pretragu..aamm..astrofizika, da budem precizna!”. “Oh, phahaha, pa taj kriterijum ni ne postoji!!!”…E, to me je već nasmejalo! Kako bilo, meni entuzijazam ne opada, primetićete.


U sledećem broju ovog basnoslovnog izdanja: čime to još možete da se bavite pored bavljenja naukom? Na primer, popularizacijom iste…


Ivana




Read more!

уторак, 21. октобар 2008.

I beše astronomija...

Za mene, a verovatno i za mnoge koji su bili klinci osamdesetih godina, najiščekivaniji momenat svake nedelje bio je nedeljom oko 7 uveče kada je po pravilu išao već neki od 15-ominutnih crtaća u nastavcima. Da li su to bili Štrumpfovi, Snorkijevci il nešto već, nije bitno – svi smo u to vreme trčali kući, onako ukaljani sa dvorišta, i nacrtali se ispred malih ekrana. E u jednom od tih termina, vrlo kratko se davao neki crtani o nekom slončetu koje se šetalo već negde i začulo neke glasove koji su, ispostavilo se, dolazili iz nekog cveta u kom je postojao čitav novi, nepoznati svet, malih malecnih ljudi koji nisu znali da postoji ništa drugo izvan tog njihovog cvetića. I to je sve čega se sećam, ako je uopšte za verovati mom sećanju koje postaje zabrinjavajuće nepouzdano. No dobro, svakako nisam mogla tokom godina puno izmisliti u toj priči, pošto sam tek nedavno konačno skontala koji je to crtani film bio. U pitanju je animirana adaptacija, u americi vrlo popularne knjige za decu Dr. Seuss-a „Horton Hears a Who“ koja je izašla još davne 1954. godine, a čija je savremena animirana holivudska verzija izašla ove godine (napravili su je isti oni likovi što su radili Ledeno doba). Ok, al što je to sad bitno? Bitno je jer baš taj crtani film me je verovatno prvi zainteresovao za astronomiju. Zamislite samo, imate ceo svet koji živi skriven u cvetu i ne zna da postoji bilo šta van toga!? Otkud mi znamo da mi nismo u nekom cvetu? To je bilo moje prvo pitanje i moj prvi susret sa konceptom svemira i pitanjem šta je van toga. Tu je takođe počelo moje stalno zapitkivanje i dosadjivanje ocu da mi priča o svemiru i svemu što čujem vezanom za svemir, kao na pr. šta su crne rupe i kako nastaju. Tu sam od oca čula prvo objašnjenje kako nastaje crna rupa – mislim da se sećam tačno šta mi je rekao „Crna rupa nastaje implozijom zvezde“. Implozijom? „To je kad se zvezda uruši u sebe“. I tako u nedogled. I tako je sve i počelo. Pokušala sam čak i malo da se uozbiljim (ako je to uopšte moguće za nekoga u osnovnoj školi) oko svog interesovanja za astronomiju i budem član neke astronomsko-geografske sekcije, ali da budem iskrena, svega možda jedan dolazak na sekciju nije me baš činio članom – u to vreme i pored svih zanimljivosti koje je svemir nudio interesantnije mi je bilo jurcanje po dvorištu sa vršnjacima. Ali i pored toga, ubrzo sam postala vrlo ozbiljna po pitanju astronomije. Sećam se, imali smo kao neku orijentaciju oko zanimanja kojim bismo voleli da se bavimo, i koju smo radili na kraju osnovne škole (sastojala se od nekih silnih testova inteligencije, znanja, interesovanja). Mene je u tom dobu interesovalo skoro sve, bar što se tiče prirodnih nauke. Htela sam da budem i hirurg, i pilot, i ko zna šta već, ali je nekako astronomija isplivala na vrh, tako da mi je i psiholog koji nam je obradjivao te testove i sastajao se sa svakim djakom ponaosob da nam to sve rastumači, rekao – „A zašto se ne baviš astronomijom? U Beogradu to možeš da studiraš“. E vidiš, to je dobra ideja! I to je bilo to – moja odluka da studiram astronomiju ... iako me je prvo tek čekala srednja škola. Ali u srednjoj školi je situacija ostala ista – počela sam sve više da se interesujem za te sitne sijalice što ispunjavaju noćno nebo, počela sve više da čitam tu astro-popularnu literaturu (u glavnom sve iz Hokingove popularne kolekcije o crnim rupama), bila par puta i u Petnici, smarala raju medju vršnjacima pričama o svemiru i crnim rupama... Tu sam već dovoljno znala da je i moj otac morao da za lako štivo na odmoru na moru, uzima za čitanje knjige iz astronomije, da bi mogao da drži korak samnom i odgovara na sva ta moja dosadna pitanja. No, i pored svega toga, moji roditelji su se nekako ipak potajno nadali da je sve to sa astronomijom faza jer, to je bilo vreme devedesetih, kriza, nezaposlenost, i pitanje šta čovek da radi sa astronomijom je bilo sasvim na mestu. Sve je to meni bilo jasno ali kad pomislim da treba da se bavim nečim ceo život, onda to mora biti nešto što volim, nešto što me neće smoriti, što će mi uvek biti novo i nepoznato. A svemir je baš takav. I tako...sredinom 1997. godine ja upisah smer astrofiziku na katedri za astronomiju Beogradskog univerziteta. Nakon toga, 2001. godine put me je odveo na postdiplomske studije u Ameriku na Univerzitet Ilinoisa u Urbana-Šampejnu, a onda me 2006. godine vratio u rodni grad Novi Sad, gde sam i sada...al to su već neke druge priče.


Tijana


Read more!

петак, 22. август 2008.

Početak...

Zovem se Kristina Savić. Imam 19 godina. Živim u Čurugu, mestu nadomak Novog Sada. Od ove godine student sam astronomije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu. Pre toga bila sam učenica Gimnazije u Bečeju, odnosno osnovne škole “Đura Jakšić” u Čurugu.

Moja ljubav prema astronomiji pojavila se sasvim slučajno i na meni po malo smešan način. To se dogodilo u VII razedu osnovne škole kada sam prvi put odgledala film “Armagedon”. U meni se javila želja da jednog dana budem u timu naučnika koji će pokušati da spasi Zemlju od mogućeg sudara sa asteroidom koji će biti katastrofalan za sva živa bića. Počela sam da čitam tekstove iz sveta astronomije različite sadržine. U početku su to bili članci iz novina “Dnevnik”, koje je uređivao Aleksandar Zorkić. Od tih tekstova sam pravila svoj mali “astronomski dnevnik”, kako sam ja to nazvala. Kasnije se pojavio magazin “Astronomija”, kao i istoimeni web portal. Iskreno, u osnovnoj školi nisam našla podršku za moje interosovanje. Čak više bila sam ismevana, a odrasli su smatrali da je to samo dečja maštarija. Međutim, nastavila sam dalje. U srednjoj školi sam prvi put čula za Istraživačku stanicu Petnica. Oduševila sam se kada sam saznala da postoji seminar astronomije i bez mnogo razmišljanja sam se prijavila. Posle prve godine provedene tamo poželela sam da se bavim astronomijom na neki drugi način van IS Petnica. Najbliža astronomska društva su mi u Novom Sadu i Zrenjeninu, ali nisam mogla da postanem njihov član zbog škole koja se nalazila u Bečeju. Odlučila sam se za popularizaciju nauke u svojoj okolini. Ovaj potez nije ni malo bio lak. Obratila sam se za pomoć nekim profesorima i upravi škole. Oni su mi dozvolili da držim predavanja u učionicama koje su se retko davale učenicima da sami koriste. Tokom školske 2005/2006 godine održala sam par popularnih predavanja. Propratili smo pomračenje Sunca 29. marta 2006. Godinu dana (2007.) kasnije uspela sama konačno da ostvarim cilj, a to je da osnujem astronomsku sekciju “OMEGA” koju sam ja vodila. Povodom osnivanja u goste nam je došlo Astronomsko društvo “Ruđer Bošković” iz Beograda. Gosti-predavači na čelu sa mr Natašom Stanić održali su tri naučno-popularna predavanja. Iste godine učestvovala sam Beogradskom astronomskom vikendu (BAV), kao i na ovogodišnjem 26. po redu BAV-u. Ono što mi je dalo snagu da nastavim dalje jeste pre svega podrška škole u celini - od profesora do svih učenika. Nažalost, rad sekcije se prekida sa mojim odlaskom iz gimnazije, jer nisam naišla na dovoljno zainteresovanu osobu koja bi mogla da nastavi moje delovanje. Volela bih da grešim.

Raditi ono što sam ja radila nije ni malo jednostavno. Ja sam sebi zadala zadatak – da astronomiju približim ljudima koji žive u sredini koja nema ni jednu dodirnu tačku sa tom naukom, osim neba. Što se samog držanja predavanja tiče, pravila sam velike “početničke” greške. Dešavalo mi se par puta da mi na zakazano predavanje niko ne dođe. Iskreno, bolelo je to, ali nisam gubila hrabrost da nastavim dalje. Istrajala sam, a moja ljubav prema astronomiji nije iščezla. Šta više odlučila sam da mi ona bude život!

Sve ovo mislim da ne bih mogla bez podrške velikog broja ljudi. Pre svega se zahvaljujem Nikoli Božiću, Igoru Smoliću, mr Nataši Stanić, Aleksandru Zorkiću i Slobodanu Milovanoviću na veoma korisnim savetima.

Za kraj: Upornost se uvek isplati!


Read more!

уторак, 29. јул 2008.

Ona je astronom

Cilj MGA2009 je da doprinese tzv. Milenijumskim razvojnim ciljevima Ujedinjenih nacija, od kojih su četiri povezani sa projektima MGA2009, a jedan od njih se odnosi na promovisanje jednakosti između polova i podsticanje žena da se bave naukom.

Žene danas čine približno četvrtinu od ukupnog broja profesionalnih astronoma.U nekim zemljama nema uopšte žena profesionalnih astronoma, dok ih u nekim drugim zemljama ima više od 50 % od ukupnog broja istraživača. Veoma je veliki broj žena koje odustaju od bavljenja naukom, što je takođe pokazatelj da društvene okolnosti ne favorizuju žene naučnike.

Jednakost između polova je osnovna briga čitave naučne zajednice bez obzira na geografski položaj. Svi regioni i svi kontinenti imaju svoje specifične probleme i teškoće. Program MGA2009 Ona je astronom ponudiće platformu koja će se odnositi samo na neke od tih problema.

Nacionalni koordinator: dr Tijana Prodanović (prodanvc@if.ns.ac.yu).

Read more!