недеља, 23. септембар 2012.

A Few Words To My Fellow Scientists...



Sometimes I’m surprised at how many of my fellow scientists don’t believe in popular science and science communication in general. To me it’s a natural thing to do, to talk about our science to the general public. It’s our duty after all. But to some fraction of scientific community it’s a waste of time because of a number of reasons like: ”it’s not our job”, or, “we are not good at it (speaking to the public)…we should leave that to trained professionals (who ever that may be)”, or, “I’m too busy and I get nothing out of it”, or, “whatever you do it’s gonna end up like stories in yellow press, taken out of the context, misinterpreted, blown out of proportion”, or, “the government should gives us funds no matter what and we shouldn’t have to justify ourselves to anyone”.  The next couple of lines are intended for that fraction of scientific community…if they ever stumble upon this.

See, I think science communication IS our job. We may not be directly paid for it, but that doesn’t mean we shouldn’t do it. Like doctors - their job is to treat you, to cure you, but its understood that they should also explain to you, in layman terms preferably, the illness, the treatment etc.  That is also their job.

Sure, not everyone is equally good in speaking in public, talking to the media, and doing the whole science communication thing.  There are enough prejudice and stereotypes about science and scientist as something difficult and complicated, usually practiced by the people who are hard to talk to, with no social skill and no clue on how to speak in laymen’s terms and make sense of those complicated equations to anyone.  So yes, making someone like that engaging in science communication would be counterproductive.  But the easiest thing is to just say “I’m not good at it”, and not even try, cause most of it can be learned! There are tricks one can learn to help him/her talk about science to the general public or media. For instance, I’m not very good at drawing. Almost no talent at all. But I like to draw and I was a big fan of the Ninja Turtles when I was a kid, and I really really wanted to be able to draw them. So I practiced. Drawing line by line. Now, I can draw a really good Leonardo or any other Ninja Turtle, but if you ask me to draw you Splinter, their rat friend, or anything else, I would fail miserably. My point being – not everyone has the talent, but everyone can learn tricks to compensate and be better at it. Now, you might think that that looks like a lot of work for something you get noting out of? Why practice so much to give public talks and talk about popular science? What’s in there for you? An upgrade of your general talk-giving skills which you can apply on your conference talks as well! Trust me, it will do wonders! Usually, only small fraction of your colleagues do research in the very narrow field you are in, and they will get your science talk anyway. But, scientific meetings are often aimed for a wider research field, so there usually are people who haven’t spend a lot of time thinking about your specific research topic.  So if at such meeting you give a really technical talk about your specific topic, some people may not fully understand every piece of it, or fully appreciate your results. And you want them to appreciate your results! Especially those people from a wider field because sometimes they can have the best insight because they are looking at things from different angle than you! So its important to break things down to everyone when giving talks, even in the scientific community,  because your point will get through more easily. And you do this by applying the same skills and tricks you use when communicating science to the public!

Now, some say that no matter what you do, the media and the public always misinterpret the science and use it in a sensationalist way. That might be true at some level but that doesn’t mean we should stop trying to make things right, to get the right science story across, to talk about science to the public! What would happen to the scientific literacy of the general public, if we stopped talking about science and the media stopped covering it?! We have enough astrology and other crackpot science as it is! Imagine what would happen if we gave up! Rising the scientific literacy is what made people go more to the doctor when they are sick than to the local voodoo priest! So its our duty to talk about the science and fight all the misinterpretations and the crackpots! Here in Serbia for instance, people hid in their homes during the 1999 solar eclipse, afraid that something bad might happen to them if they go out! To me that was shocking and only due to the fact that we haven’t talked about science enough, leaving most of the public scientifically illiterate. So yes, we have to talk about it, correct the news that have been misinterpreting the science, talk even about the things we the scientists find silly, like horoscopes and  “upcoming apocalypses” .

And finally, yes, I think we should in fact justify ourselves and our spending to the public. Science would not die without funds, but would be seriously hampered, and progress would be difficult. But sometimes it’s hard for an average Joe, with few mortgages and loans in the middle of an economic crisis, to understand why so much funding should go to science. It’s our job to explain why and how is science improving his own life, and will improve the life of his children. It’s our job to remind him of all the great scientific achievements which he encounters in his everyday life, and to inform him about how the current science is hoping to improve his life. It’s our job to make him interested enough in the science so that when his kid gets interested, he is there to support him and encourage him, rather than dismiss him and push him to some other “more profitable and useful” career.

So, my fellow scientists, should we talk about science in the public? I believe that if we think like the scientists, if we break it down,  look at it from all the angles, think about the cause and the consequence, if we are objective, we can only reach one conclusion. ..
Now go out there and give some public talk about the science you love so much! :)

Read more!

понедељак, 01. фебруар 2010.

Bravo Biljana!


U prethodnom postu pisala sam o aktivnostima, koje smo prošle godine sprovodili u osnovnim školama, a koje su imale za cilj da astronomiju približimo i najmlađima. Na moju veliku žalost, u dosta škola smo naišli smo na neku letargiju. I učitelji i nastavnici su često bili nezainteresovani za aktivnosti čiji je cilj bio da se malo oplemeni nastava. Neretko se mogao osetiti manjak entuzijazma među zaposlenima. Problem s tim je što deca koja odrastu bez nekog entuzijazma koji bi ih okruživao i podsticao, i sama ga, uglavnom, neće imati kasnije. Jer entuzijazam je nešto čime se čovek teško zarazi sam od sebe, ali je izuzetno zarazan u kontaktu sa već „zaraženima“. To je njegova najveća moć. I taman kada sam počela da gubim nadu u naše školstvo, jedna škola i jedan nastavnik su mi je vratili – osnovna škola „Dr Jovan Cvijić“ iz Zrenjanina i nastavnica fizike Biljana Tankosić.

Obaveštenja za aktivnosti iz oblasti astronomije za najmlađe smo poslali u dosta škola, sa naznakom da nam se zainteresovani jave. Pošto se niko nije sam odazvao, prezentacije smo zakazivali tek nakon i upućenog telefonskog poziva. „Dr Jovan Cvijić“ je bila jedna od izabranih škola u koju smo poslali ponudu za naše aktivnosti, i jedina gde nam se neko sam javio, na moje veliko iznenađenje! To je bio moj prvi kontakt sa nastavnicom Biljanom Tankosić. U tom telefonskom razgovoru rekla mi je da je jako zainteresovana za ove aktivnosti ALI ... čim sam čula ovo „ali“ pomislila sam da opet neka škola pokušava da se „izvuče“ kao da im ne znam šta nudimo ... ALI da im trenutno ne odgovara da to sada izvedemo jer već organizuju veliku manifestaciju posvećenu astronomiji i potpuno su svi zauzeti i angažovani oko toga! Prosto nisam mogla da verujem šta čujem! Pozvala nas je da prisustvujemo, što smo naravo oduševljeno prihvatili! Do tada mi se činilo da skoro svi beže od „dodatnih“ aktivnosti kojima bi se malo razbila monotonija nastave, a u Zrenjaninu se jedna čitava škola podigla na noge oko organizovanja astronomske večeri!

Astronomsko veče održano je u subotu, 30.01.2010. u OŠ „Dr Jovan Cvijić“ iz Zrenjanina. Bilo je fantastično! Prosto neverovatno! I dalje sam pod utiskom šta su jedan nastavnik, jedna osnovna škola i 100 đaka uspeli da organizuju, sa minimalnim uloženim sredstvima ali sa neverovatno puno uloženog truda, ljubavi i entuzijazma! Sve je izgledalo kao mini festival nauke posvećen samo astronomiji gde nije bilo jedne prezentacije već su u nekoliko učionica i kroz ceo hodnik škole posetioci mogli da uživaju u različitim učeničkim prezentacijama o različitim temama iz astronomije. Na ulazu u školu su nas dočekivali najmlađi, u svojim kostimima planeta i delili nam flajere gde su se mogle naći razne astronomske zanimljivosti. Nakon toga su nas domaćini, učenici starijih razreda, poveli na malo putovanje kroz svemir. Neke od stanice kroz koje smo prošli na ovom putovanju uključivale su multimedijalnu prezentaciju o životu van Zemlje, priču o sazvežđima i njihovoj mitologiji, gde su slike sazvežđa ukrašavale čitav plafon te učionice, priču iz etno-astronomije o različitim narodnim verovanjima vezanim za astronomske pojave, demonstraciju pomračenja Sunca i Meseca. Hodnik škole ukrašavao je „pričajući“ model Sunčevog sistema sa maketama svih planeta, koje su đaci, u proporciji, sami napravili, i gde smo pored svake planete mogli da čujemo nešto o njoj. Jedna od mojih omiljenih stanica ovog putovanja bile su i dve predstave koje su đaci, po scenariju nastavnice Biljane, izveli – u prvoj predstavi su nam se planete sunčevog sistema same predstavile, prigodno kostimirane ispričale nešto o sebi, dok smo u drugoj predstavi uživo prisustvovali raspravi između Ptolomeja, Galilea i Njutna o tome šta je u središtu našeg sistema planeta – Sunce ili Zemlja. Svašta zanimljivo smo još naučili i u priči o uticaju bestežinskog stanja na živa bića kao i u priči o prvim svemirskim misijama.

Najfantastičnije od svega mi je što je u celom ovom astronomskom spektaklu učestvovalo blizu 100 đaka svih uzrasta koji su zajedno radili na stvaranju i izvedbi svih prezentacije koje smo videli! 100 đaka podstaći da se uključe u ovako nešto!? 100 đaka koordinirati u ovako nečemu!? 100 đaka koji nas potpuno uzbuđeno čekaju da ispričaju svoju priču i pokažu nam šta su spremil !? E zato kažem, BRAVO BILJANA! BRAVO DECO! BRAVO I ZA CELU ŠKOLU! Jer ne bi jedan nastavnik mogao sve ovo sam da izvede bez podrške celog kolektiva, i bez dece kojima želja i volja za aktivnostima van nastavnog plana i programa nije usađena juče, već je usađivana od prvog dana od strane celog nastavnog kolektiva. To je jasno, i to se odmah vidi. I bez ove manifestacije, ako biste se prošetali hodnicima i učionicama ove škole, jasno bi vam bilo o kakvoj se pozitivnoj sredini radi, sredini koja podstiče entuzijazam i kreativnost kod dece, jer ceo prostor je ukrašen motivišućim temama.

Nastavnica Biljana, omiljena sigurno, je to veče izgovorila „I Bog reče: Neka bude Njutn! I bi svetlost! “ a ja ću napisati ovde: Neka bude više nastavnika kao Biljana, i biće svetlost!


PS
Inače, nastavnica Biljana mi je otkrila da je nju entuzijazmom i ljubavlju prema astronomiji „zarazio“ njen stari profesor. Toliko o moći entuzijazma i dobrog nastavnika.

Read more!

уторак, 27. октобар 2009.

Zvezde i klinci

Povodom Međunarodne godine astronomije 2009, početkom ove godine sam kod nas pokrenula i jedan projekat čiji je cilj da približi astronomiju najmlažima. Projekat i sredstva su odobreni od strane Ministarstva ali kako to kod nas već ide, sredstva su uplaćena tek negde sredinom leta, tako da smo sada morali da ubacimo u petru brzinu ne bi li na vreme realiyovali sve što smo zamislili. Malo je iscrpljujuće, no dobro. Bitno je da je zanimljivo. Čak mi je mnogo zanimljivije nego što sam mislila da će biti.

Pojam astronomije i astronomskih objekata se kod nas u osnovnim školama uvodi tek u petom razredu u okviru predmeta geografije. S obzirom da se deca sa nekim astronomskim pojmovima i pojava sreću još u ranijem uzrastu, davno pre nego što o tome uče zvanično u školi, ideja iza ovog projekta je bila da se počne još ranije – da probamo astronomiju da predstavimo onim najmlađim klincima – prvacima i drugacima.

Osmislili smo par interaktivnih vežbica gde klinci kroz igru uče o nekim stvarima iz astronomije kojih su već svesni – o Suncu, Mesecu, Zemlji, o smeni dana i noći. Ono što želim u ovoj epizodi da vam predstavim je kako te naše prezentacije i vežbice izgledaju, čisto za slučaj da će nekoj učiteljici/učitelju koji slučajno (ili namerno) nabasaju na ovaj naš mali blog, koristiti.

Prezentaciju uvek počnemo, kako to već dolikuje, tako što se moja koleginica Ivana Horvat i ja predstavimo deci kao astronomi i tu im objasnimo šta to zanimanje znači. Naravno, pre nego što objasnimo bilo koji koncept, uvek je zanimljivo prvo pitati decu šta oni misle da to znači. Najbolja stvar oko tih pitanja je što mogu da se čuju vrlo zaniljivi a nekada i smešni dečji odgovori. Na primer, kada smo jednom prilikom pitali prvake šta su zvezde, jedan mališa je, vrlo pronicljivo, moram da primetim, odgovorio “To su oni ljudi sa televizije što sve znaju” :) Sjajno! Posle toga nastavimo tako što objasnimo deci da su zvezde velike vatrene lopte, da sijaju za razliku od Meseca koji samo liči da sija, i da je naše Sunce takođe zvezda. Ovde obavezno pokažemo sliku Sunca iz bliza sa SOHO sajta, što redovno izazove kod dece reakciju potpunog oduševljenja. Onda prežemo na Zemlju. Tu prvo i redovno im pokažemo sliku njihove škole koju iz mesta srećno prepoznaju, i tada uz pomoć slika sa Google mapa i Google Earth softvera, prvo prikažemo satelitske snimke škole i bliže okoline, pa polaku i postupno “odzumiramo” pogled i prikazujemo sve veće i veće parče prostora, njihov grad, pa okolinu grada, pa Vojvodinu, Srbiju, Evropu, svet, i sve su to pravi satelitski snimci. Suština ovih koraka je da do nekle deca steknu osećaj veličini Zemlje. I tek tada prelazimo na priču o planeti Zemlji, uz pomoć globusa. Nakon toga nastavljamo priču o skalama i veličinama ali u Sunčevom sistemu tj. o veličini Sunca, Zemlje, Meseca i njihovim međusobnim rastojanjima. Da bismo to demonstrirali, za Sunce koristimo veći balon, prečnika oko 1 metar, koji je u obliku Sunca (ovaj balon je recimo glavna atrakcija među klincima i svi žele bar da ga pridrže), za Zemlju koristimo kliker, dok za Mesec koristimo zrno bibera. Odnos veličina balona, klikera i zrna bibera približno oslikava mežusobni odnos veličina Sunca, Zemlje i Meseca. Zatim prelazimo na ilustraciju mežusobnih rastojanja ova tri nebeska tela – dok jedno dete na jednom kraju učionice drži balon-Sunce, drugo dete, držeći kliker-Zemlju od njega treba da ode na oko 50 (dečjih) koraka, što ih obično odvede izvan učionice na hodnik, dok treće dete, držeći zrno bibera- Mesec približi biber na rastojanje debljine prsta od klikera. Ove skale (međusobne veličine objekata i daljine) nisu baš precizne ali smo ih usvojili iz praktičnih razloga (klincima je interesantnije da kliker predstavlja Zemlju nego glava čiode što bi bilo rpeciznije) i u svakom slučaju služe svrsi jer su klinci već dovoljno začuđeni i impresionirani kad im uporedimo ovoliko Sunce i ovoliku Zemlju, i 50 koraka im je već dovoljno daleko (mada ako bismo hteli baš da budemo precizni to bi trebalo da bude oko 250 koraka) rastojanje između balona-Sunca i klikera-Zemlje.

Jedan od najzanimljivijih, i za nas i za klince, delova je demonstracija kretanja u Sunčevom sistemu. Tu radimo standardnu stvar- jedno dete drži balon i predstavlja Sunce, drugo drži globus i predstavlja Zemlju dok treće dete drži tenisku lopticu i predstavlja Mesec, a onda kreće okretanje – dete-Zemlja se okreće oko sebe i oko Sunca, dok se dete-Mesec okreće oko Zemlje. Ovo je redovno propraćeno haotičnim sudaranjem i smehom na sve strane, dok sva ostala deca jedva čekaju da oni budu sledeći koji će probati ovu demonstraciju (trudimo se ovo da izvedemo što više puta sa različitom decom a bi svi bili uključeni).

Na kraju pričamo o tome kako i zašto se smenjuju noć i dan. Da bi ovo demonstrirali smislili smo igru koju zovemo Noć i dan. Sva deca ustanu, poređaju se u krug (u kolo) i uhvate se za ruke i to tako da su okrenuti na spolja – ovo kolo predstavlja Zemlju. tada čitavo kolo počinje da se okreće što simboliše obrtanje Zemlje oko svoje ose. Za to vreme, jedno dete nalazi se van kola i drži Sunce. Igra se sastoji u tome da sva deca koja vide Sunce (pri čemu svi treba da gledaju pravo i ne okreću glavu) treba da su budni tj. predstavljaju dan i tu mogu da pričaju međusobno dok nastavljaju da se kreću sa kolom, dok deca koja ne vide Sunce treba da se pretvaraju da spavaju jer je kod njih noć. Oni koji krajičkom oka vide Sunce treba da zevaju jer se tek bude, odnosno tek počinje da im se spava, pošto za njih tek sviće, odnosno pada mrak.

Nakon igre Noć i dan, prezentaciju završimo tako što ponovo prođemo kroz sve pojmove koje smo spominjali i pustimo decu da ponove šta su naučili. Cela prezentacija traje taman jedan školski čas 45 min.

Osim astronomije za najmljađe, za nešto stariju decu (III i IV razred, i stariji) imamo prezentaciju “Vodič kroz sunčev sistem” koja se sastoji od prikazivanja kratkog interaktivnog filma napravljenog u Celestia softveru, uz prateću priču i zanimljivosti o svakoj planeti. Deci ovog uzrasta se ova prezentacija posebno sviđa pošto ih ovaj filmić podseća na neku video igricu. Posebno su interesantne zanimljivosti koje im spomenemo za svaku planetu što ih uvek podstakne da postave gomilu pitanja. Na primer, kada spomenemo da bi naša težina na mesecu bila 6 puta manja od naše težine na Zemlji te da bi na Mesecu mogli mnogo višlje da skočimo, ovaj podatak uvek uporedimo sa Supermenom koji je sa planete Kripton gde je gravitacija mnogo jača nego na Zemji zbog čega Supermen na Zemlji može da skoči mnogo višlje nego ljudi, pa čak i poleti. Naravno ovo redovno pokreće onda čitavu priču o gravitaciji o kojoj sama deca pitaju. Suština je da klinci obožavaju ovakve zanimljivosti. Do sada su se ove prezentacije za malo starije dosta dobro pokazale, mnogo bolje nego što sam očekivala. Moj omiljeni momenat se desio kada je nakon jedne od ovih prezentacija, jedna devetogodišnja devojčica podigla ruku da bi se javila za reč, pri čemu sam ja pomislila da želi da postavi još neko pitanje (već je nekoliko pitanja postavila), međutim ona je tada potpuno ozbiljno samo rekla “Znam šta hocu da bude. Hoću da budem astronom”. E tada znaš da je “operacija” uspela! :) Baš takvi momenti su ono što mi vraća nadu svaki put kad se razočaram oko toga što na primer u nekim osnovnim školama kojima smo ponudili izvođenje ovih demonstracija smo dobili odgovor da baš ni jedan nastavnik, učitelj nije zainteresovan za ovako nešto, bez obzira što se ništa ne naplaćuje i što mi sve svoje rekvizite i opremu donosimo…uopšte ne razumem takvu reakciju. Ali bez obzira na to, suština današnje epizode je da je zaista zabavno i poučno raditi sa decom i da danas deca znaju mnogo više o Svemiru neko što smo mi u tom uzrastu znali, što znači da astronomija definitivno postaje vidljivija.

I to bi vam bilo to. Naš mali projekat približavanja zvezda najmladjima. Čisto za slučaj da će nekome možda nadam se koristiti.

Read more!

понедељак, 05. октобар 2009.

Gradić koji živi za astronomiju

          Sa’adat-Shahr je na prvi pogled najobičnije ruralno naselje u jugu Iranu. Nalazi se u oazi u sred pustinje. Njegovi žitelji, njih oko 16 000, žive pretežno od poljeprivrede i to od držanju voćnjaka i vinograda koji uspevaju u oazi. Međutim, ovo mesto je upselo da se nađe u centru pažnje mnogim svetskim medijima, kao gradić fasciniran astronomijom.

          Žene u ovom gradu prodavale su svoj nakit kako bi pomogle izgradnju opservatorije i nabavku teleskopa i ostalih istrumenata. Ostali su građani su se uključili u ovaj projekat na razne načine. Lokalne vasti su dozvolile astronomima da kada treba da se posmatra neki važan događaj mogu isključiti električnu energiju celom gradu, iako ovo naselje proizvodi malo svetlosno zagađenje, a da u okolini nema drugog izvora svetlosti.

Ceremonija otvaranja opservatorije


          Njihova opservatorija, u koju su uložili veliki trud, predstavlja malu građevinu sa 3-metarskom kupolom na vrhu. U njoj je smešten 11-inčni teleskop Celestron. Na jednom zidu opservatorije nalazi se ispisan odlomak iz Kurana na engleskom, farsiju (presijskom) i na originalnom arapskom jeziku. Sa vrha opservatorije pruža se pogled na gradić sa voćnjacima i vinogradima okruženi pustinjom. Odatle se mogu uočiti šatori i stada nomada koji su tu naseljeni.

Zid opservatorije sa citatom iz Kurana


          Astronomija predstavlja sastvani život ovog malog grada.

          Molitve u iranskim džamijama obavljaju se u podne i rano uveče. U pauzi između molitvi vreme se provodi u razgovorima o pojedinim delovima Kurana ili su aktuelne teme iz svakodnevnog života. Vreme posle poslednje molitve provodi se slobodno. Nebeski fenomeni su uvek bili deo učenja islama, što se vidi po brojnim i važnim islamskim astronomima u prošlosti. U Sa’adat-Shahr astronomija je više od toga. Ovde se često između molitvi u džamiji vreme koristi kako bi se građani obavestili o zanimljivim astronomskim dešavanjima podstičući ih da odlaze do opservatorije ispred koje su postovljeni teleskopi. Škola takođe učestvuje u popularizaciji astronomije i najavljivanju posmatranja za javnost.

          Projekat izgradnje opservatorije je ovom malom gradu bio od velikog značaja. On je jedan veliki primer za sve, kad se hoće može se.


Read more!

уторак, 29. септембар 2009.

22. Septembar 2009. Tuzan dan za ASTRONOMIJU u Srbiji


Dogodilo se dana 22. septembra:

1791. Rođen je engleski fizičar i hemičar Majkl Faradej, koji je 1831. otkrio zakon elektromagnetske indukcije, a 1833. dva osnovna zakona elektrolize.

1862. Predsednik SAD Abraham Linkoln objavio je dekret prema kojem svi američki robovi postaju slobodni građani od 1. januara 1863.

1882. Umrla je srpska slikarka Katarina Ivanović, prva žena član Srpskog učenog društva. Slikala je portrete, istorijske žanr-kompozicije i vrlo uspešne mrtve prirode. Neke njene slike su među najboljima u srpskom klasicizmu, poput "Portreta knjeginje Perside Karađorđević", "Autoportreta", "Korpe s grožđem".

1885. Rođen je američki filmski režiser i glumac austrijskog porekla Erih fon Štrohajm, jedan od najvećih režisera nemog filma ("Kraljica Keli", "Velika iluzija", "Nestali iz Sent-Ažila", "Bulevar sumraka").

1955. U Velikoj Britaniji počela je da radi komercijalna televizija. Prvi plaćeni oglas bila je reklama za pastu za zube.

1960. Proglašena je nezavisnost afričke države Mali (bivši Francuski Sudan) sa predsednikom Modibom Keitom.

2007. Umro Marsel Marso, francuski pantomimičar koji se proslavio likom Bipom. Poznat kao Čarli Čaplin pantomime, Marso inspirisan glumcima ere nemog filma, širom sveta postao poznat 1947. po liku klovna belog lica, u poluveru i sa šeširom.

2009. Na sajtu Astronomskog magazina objavljeno da je časopis ASTRONOMIJA prestao da izlazi ...

... u Međunarodnoj godini astronomije jedini naučno-popularni časopis iz astronomije je ugašen. Da tuga bude još veća, mislim da je to jedini naučno-popularni časopis u Srbiji uopšte (ako izuzmem Nacionalnu Geografiju koja nije baš "naša"). da sve bude još gore, ne pričamo ovde o situaciji "daj šta daš samo da je nešto", već pričamo o jednom izuzetno kvalitetnom, i po sadržini i po koricama, časopisu koji već 6 godina ima svoju vernu publiku čiji broj stalno raste. Da se razumemo, to je časopis koji je živeo i opstajao na čistom entuzijazmu. Niko tu nije zarađivao silne pare, bilo je bitno samo da se pliva i da se piše o astronomiji, da se ljudima donesu neke kvalitetne, sveže vesti iz astronomije i srodnih nauke, da se pokaže šta svet radi dok mi...samo pišemo o tome...a sad više ni to ne možemo.
I šta ljudi da čitaju sada? Neke senzacionalističke "naučne" vesti i Blica i sl. o već nekom opet meteoru koji treba da nas pregazi već nekad?

Ja razumem da je astronomija velikoj većini verovatno poslednja rupa na svirali, u ovoj zemlji opterećenoj drugim, u neku ruku ozbiljnijim problemima, ali, rekla sam to više puta, rećiću to opet - šta ima zemlja koja ostane bez nauke? Kuda može da ide zemlja gde nivo naučne nepismenosti eksponencijalno raste? Možete biti bogatiji od Bil Gejtsa, Stiv Dzobsa i Gugl braće zajedno, ako ne znate šta s tim da radite, džaba vam sve! S druge strane, ako imate ideje i znanje, iz ničega možete napraviti nešto! Možete rasti, napredovati, oporaviti se, povratiti se.

Meni je strašno da vidim da bežimo pred pomračenjem Sunca, da se sakrivamo od Jupitera jer je možda Avax, da mislimo da astronomi izrađuju horoskope i nose kristalne kugle, da "kupujemo" razvodnjeno obrazovanje, da se bojimo crnih rupa koje će ludi naučnici napraviti u CERN-u i koje će nas progutati, da mislimo da Mars može biti veći od Meseca, da su nam udarne vesti skandali raznih estradnih zvezda, da većina omladine danas nalazi svoje uzore na PINK-u, da grupa ljudi ne može slobodno da se prošeta i pored milicijske zaštite od huligana a kamoli jedan zalutali stranac, da ljudi ostaju gladni i bez posla jer je proizvodnja skoro potpuno ugušena, da čekamo taj beli šengen ko da nam je to sve u životu a da najveći broj ljudi nema dovoljno ni da se mrdne iz svog mesta a kamoli turistički obilazi svet...a sve to ide jedno sa drugim. Kulturno, obrazovano, naučno-pismeno društvo lako izbegava ove simptome "prehlade" ... a kod nas je to već poodmakla metastaza.
Međutim država smatra da se takva oboljenja leče tretiranjem "površinskih" simptoma, umesto da tretira osnovni uzrok, te tako i dalje nije u stanju da prepozna ne samo značaj fundamentalnih nauka i ulaganja u iste, već i značaj popularizacije tih istih nauka kroz, između ostalog, naučno-popularne časopise kakav je bila Astronomija, koju je danas više nego ikada, apsolutno presudno spasiti od istrebljenja kao što se radi sa svim ugroženim vrstama.

Vrhunac ironije - popularan časopis ASTRONOMIJA ugašen u Međunarodnoj godini astronomije .... šta je sledeće?

Read more!